Naša priča

Kad je riječ o usvajanju/hraniteljstvu, najčešće se govori o samom procesu, sistemskim nedostacima, nepostojanju svijesti društva, itd. S druge strane, malo se govori o izazovima nakon što se desi usvojenje. Roditelji imaju strahove kako i kad djetetu reći da je usvojeno, a nedostaje sistemske i kontinuirane podrške. Upravo iz gore navedenih razloga, roditelji, koji su usvojili dijete, pokušali su naći adekvatne alate i pomoć. Tražili su literaturu prilagođenu uzrastu njihovog djeteta koja bi mu pomogla da od malih nogu spoznaje činjenicu da je usvojeno. I pronašli su mnoge slikovnice, ali napisane na svim drugim jezicima osim na njihovom. Shvatili su tad koliko je ova tema zanemarena u njihovom društvu, te kako se malo govori o tome uključujući i obrazovne ustanove koje imaju izuzetnu važnu ulogu u pružanju podrške usvojiteljima i njihovoj djeci. Sve ovo ih je motiviralo da napišu slikovnicu pod nazivom „Naša priča“. To je vrlo vrijedna, stručno i praktično utemeljena publikacija osmišljena s namjerom da na efikasan i učinkovit način pomogne djecu, roditelje, odgajatelje, učitelje, ali i sve ostale zainteresirane za razvoj i promociju razumijevanja porodica nastalih usvajanjem.

Ono što je važno znati da porodice nastaju na različite načine, te da je usvajanje jednako dobar način osnivanja porodice kao i rođenje djeteta, a važno je da djeca od svojih usvojitelja čuju da su usvojena. Iako u Zakonu stoji obaveza da dijete to mora saznati najkasnije do sedme godine života, stručnjaci smatraju da je najbolje da dijete raste s tim od najmlađeg uzrasta. Ima mnogo suptilnih načina da se to uradi kao što su slikovnice i priče kod kuće, u vrtiću i školi, didaktičke igračke. Dijete mora čuti i razumjeti riječ usvojenje i znati da to nije ništa stigmatizirano, da je to uobičajeno. Onako kako to roditelji ali i društvo prihvata, tako će i dijete bez problema moći to prihvatiti kao dio svog života.