“Kako preživjeti samoubistvo”, ili preživjeti uopće

Boriša Gavrilović prvu je knjigu objavio u 51. godini života. Do tog je trenutka “prelomio” kao grafički dizajner na stotine knjiga. Na kraju je “prelomio” da jednu napiše i sam, nakon što mu se potpuno urušio život, a on završio na kratkotrajnom boravku na psihijatrijskom odjelu sarajevske bolnice. Nakon smiješnog, i neuspješnog pokušaja suicida, koji je poduzeo kako ga ne bi napustili žena i djeca. Što naravno nije uspjelo, nego je samo pospješilo njegove šanse da ostane sam.

Upravo iz tog, nultog stanja, sa psihijatrije, on započinje knjigu u kojoj je odmah jasno da to je to tekst čovjeka neispisanog rukopisa, ali istodobno osobe koja ima izniman talent za naraciju, i autentičan pripovjedački glas.

Svoje “psihijatrijsko stanje” Gavrilović odlično uvezuje sa svim prethodnim tipovima institucionalizacije kroz koja je prošao. A to su u prvom redu razne hospitalizacije, od operacije kičme do predinfarktnog stanja, a potom i krajnje živopisna, ratna zatvorska iskustva. Kao Srbin u ratnom Sarajevu, imao je bezbroj razloga biti sumnjiv, pa je prema tome i bio. Revnosno je privođen i zatvaran, od strane sva tri bratska naroda, jer se kao zaposlenik humanitarne udruge kretao po različitim terenima, pod različitim vlastima. Izvlačio se dosjetljivošću, smislom za humor, sposobnošću mijenjanja uloga koja mu nije osobito teško pala, jer se i sam pita tko je, i što je, u knjizi koju piše s prilično jasnim motivom: kako bi samom sebi objasnio što se s njim događa, a kako je završio tamo kamo uopće nije krenuo.

Centralna Gavrilovićeva trauma je uništena obitelj: sreća i ravnoteža koju je postigao u pedesetoj godini kroz ruke su mu procurili kao pijesak. Nije ih bio sposoban zadržati, možda nije bio dorastao šansi koju je dobio prekasno, ili je nešto previše žarko želio.

S deset godina mlađom partnericom, koja ga impresionira intelektualno, i emocionalno, u razdoblju pandemije je u razmaku od 11 mjeseci dobio dvoje djece. Dvoje iznimno ambicioznih i inteligentnih ljudi, zajedno s djevojčicama jaslićke dobi, završavaju na vlažnoj mansardi od tridesetak kvadratnih metara, gdje stol, kada se razvuče, dopire od predsoblja, a na drugu stranu do kreveta u spavaćoj sobi.

Pitanje ljubavi vrlo brzo postaje sporedno, i pretvara se u pitanje preživljavanja. Priča je to o generaciji “odgođenog života”, čija je mladost istrošena na ratna stanja, disfunkcionalnost roditelja zarobljenih u vlastitim problemima i navikama iz “bivšeg režima”, navikama koje ih u vrijeme tranzicije i posttranzicije pretvara u bespomoćne dinosaure kojima je oduzeta klima u kojoj su sposobni opstati. Umjesto toga, vrijede nova pravila: dvoje ljudi koji po obrazovanju i navikama pripadaju “srednjoj klasi” mogu ostvariti kakvu-takvu materijalnu sigurnost samo ako posjeduju apartman, u kojem dočekuju goste, i svakih nekoliko dana mijenjaju plahte, i ručnike. Part-time intelektualci i inženjeri, a part-time uslužni radnici; krajnje je realan, i nemilosrdan, taj prikaz obitelji koja želi “nešto više”, a neprekidno visi nad ambisom kaotične države, i neuređenog društva. Nema tu prava ni na slabost, ni na traumu: preživjet će, i živjeti će, onaj koji bude jači. Uz pomoć alkohola, i tableta, u borbi protiv sustava, a ako to omane, u međusobnom predbacivanju i istrebljivanju. Život, pravi normalan život, na dohvat je ruke, samo valja izdržati, treba ga dograbiti. Nije pogrešno, nije kasno, sve će biti nadoknađeno, sve je pitanje snage i volje.

Ali Gavrilović toliko snage nema: društveno omiljen, vrstan komičar, prijatelj koji ima prijatelje u svim društvenim slojevima, i ništa što je ljudsko nije mu strano, u kući se pretvara u šutljivog, zabrinutog depresivca. Sjaj i bijeda komedije izbijaju na površinu, odgojen je da bude “skrbnik”, ali kako da “skrbi”, kada stvari neprekidno izmiču kontroli? I sve je u svakom pogledu provizorno: kada pozove čovjeka da okreči vlažan stan, ovaj mu “prodaje” svojeg kolegu koji kreči “nanotehnologijom”. S dvoje male djece u plijesni i vlazi, Gavrilović plaća 400 konvertibilnih maraka za “nanotehnologiju”, ali plijesan ubrzo izbija iznova, kao što se s treskom ruše kuhinjski elementi “povoljnog” stolara, i po nevelikom se stanu razbijaju tanjuri, čaše, i alkoholne boce.

Drama je to bespomoćnosti, iz koje se pokušava dosegnuti mudrost. Ali mudrosti nema, iskustva nas samo umaraju, i troše. U tri godinew jedva dosegnute sreće, Gavrilović, sa svojim prezmenom koje asocira “na salamu”, kompletno sijedi. vezu završava kao neurotik, proskribirani mačist, psihijatrijski slučaj. Više se ne može vratiti gdje je bio, u “svoj” svijet izgubljenih slučajeva: alkoholičara, narkomana, etnički nepoželjnih. Ne može ni ostati u budućnosti “nanotehnologije”, u tom raju uz kojem se ljudi neprekidno sami sebe osvješćuju, i frontalno se bore za vlastita prava. Pripovjedač više odavno nema pojma ni koje su mu mogućnosti, ni koja su mu prava: solidno se snalazi samo u svijetu obaveza, a nesiguran je koliko i njih propisno obavlja.

Roman Boriše Gavrilovića nije napisan vješto, ali je napisan posve na vlastiti račun, što je u literaturi iznimno rijetko. To je istovremeno i vrsta poštenja, i vrsta defekta: Gavrilović sebe ne razumije, o sebi samom ništa ne zna. Ali razumije druge ljude, najširi mogući spektar njihovih slabosti: narkomane, provalnike, švercere, alkoholičare i dezertere, prisilne vojne komandire, i dobroćudne, napola senilne crkvene parohe. Nema u njegovom svijetu ni dobra, ni zla, na način na koji bi to očekivala teorija morala, akademska zajednica, ili voajeri s društvenih mreža. (Slađana Bukovac)

Užasna je to, a istodobno i iznimno topla, priča o bespomoćnosti. O krivnji koju je nemoguće odrediti, ali pluta uokolo, na sve strane. O nesporazumu koji se dogodi kad se čovjeku ostvari ono što je poželio. O ambisu koji se otvara kada je željeni svijet oduzet, a ostanemo u najgorem mogućem društvu. Sami sa sobom, i avetima koje nas višestruko nadmašuju, i nikad ih nećemo pobijediti.