Zelena šuma

Ova knjiga priča za djecu Ahmeta Hromadžića, i danas, poslije toliko godina od prvog čitanja, jasno kazuje šta je doista Hromadžićeva osnovna izražajna forma: to je priča! Bajka! Kratka forma pripovijedanja u kojoj ovaj pisac postiže, i postigao je najviše. To najviše, najbolje što je Hromadžić napisao, razumije se, nećemo naći u Zelenoj šumi. Ali, za neka određenja ovog pisca ova knjiga je veoma značajna. Kao da je u njoj želio da razjasni sebe kao pisca, da jasno pokaže šta je njegova osnovna pripovjedačka strast i želja. Pisac kao da je želio u ovoj knjizi odsanjati neke svoje posebne snove, svesti knjigu na ono bitno, njemu jako važno, jer ovdje neprekidno imamo posla sa čistim izrekama, savjetima, prastarim mudrostima, okamenjenim jezičkim konstantama, imamo i stilistička ponavljanja toliko karakteristična za Hromadžića - pa, kao da je naš pisac njome, prosto, očinski, htio posavjetovati dijete, čovjeka, svoga čitaoca, odvratiti ga od grešaka i pogrešnih puteva i putovanja u životu.