Gazi Husrev-beg

"HUVAL-LAHUL-LEZI LA ILAHE ILLA HU Allah je onaj osim kojeg drugog boga nejma. Ne velim da je misao moja! Objava je koju u srcu nosim - s njom lijezem i ustajem, disem i zborim, sutim, bijes sputavajuci prije nego krivicu za krivnju oprost iki kaznu odredim, oprost češće, jer ljudi grije previde zavođeni častohlepljem i pohlepom zemaljskom, pa je bolje, velim, insana skrenuti s krivog puta i upraviti onim na koji nas Poslanik i Božiji vjerovjesnik upućuje. Sin sam Fehrat-begov i carske šćeri Seldžukije - unuk sultana Bajazida, što me na koljenu cupkao, tako da ga iz dalja dječaštva, kao onoga koji upravlja carstvom najmoćnijem od svih, niti sam zapamtio, niti pamtim, ako ne izuzmem noći i dane čežnje, isčekujuci njegov povratak iz neke od vojni, kamo je odlazio okružen vezirima i vojskovođama, što mu se uklanjahu s puta ili ponizno prilazahu klanjajući mu se, ljubeći skute i ruku na kojoj ne bijaše nikakva ukrasa, izuzev malehna prstena od srebra sa jednim dijamantom koji mu je darovala njegova mater, a moja nena, i mater moje matere Seldžuke, koja je istim takim prstenom, darivana, i onog što, muhurom njegovim bijaše.

Pripovjedalo se da je sedam najucevnijih sejhova, sedam noci zaredom dove ucilo da od svakog zla stite one koji te prstenove budu nosili, ali u njihova srca dobrotu usade. U noci kad ce moja mati preseliti, svojim drhtavim rukama na kojim sam upamtio, bijelu, haman providnu kozu, natakla je svoj prsten na moj mali prst, zaklevsi me mlijekom koijm me zadojila da dobro cinim i klonim se zla, jer je to put koji mi je zapisan. Jutro je docekala ukocena, iako nas je sviju poslala na počinak, umirujući nas, a Hatemi, njezinoj sluzavki i mojoj dadilji, uz koju sam prve korake ucinio, naredila da joj rano ujutro pripremi slatke gurabije i udrobi u mlaku vareniku. Danas sam siguran da ona nije imala nakanu jesti nego nas skloniti da ne gledamo kad joj melek Azrail dušu bude ka nebesima uznosio.

Star sam tačno onoliko danan mjeseci, godina i vijekova, koliko mi trideset mudzevvida, svakoga dana poslie podne-namaza prouce, trideset dzuzova Kurana i ja, tada okruzen melecima, niti stojim, niti sjedim, niti lezim. Ne mogu kazati ni da lebdim ni da ne lebdim, a svakome od mudzevvida imena znadem, trenutke radjanja i umiranja, sve radosti i patnje - po njima vrijeme računam dok dušu moju krijepe molitvama i oživljuju skupa s melecima.

Obmanjuju oni koji svoj život kazuju.Njihovi životi treba da kazuju o njima, pa onaj koji bude čuo ono što moj život kazuje neka znade da je sve to iz Knjige, što je ispisana davno, prije mog rođenja, a o kojoj je moja mater govorila u času dok je iščekivala meleka Azraila I svoj prsten na moj mali prst naticala. Rahmet joj predajem, kao što rahmet predajem Muhammedu a.s., njegovoj porodici i ashabima njegovim. Moja je knjiga otvorena za sve i nejma toga koji ova slova nece umjeti iscitavati, ni jezika na kojem se neće razumjeti. Samo je treba čitati čista srca i u dobroj nakani. "