Mama Leone

Postojalo je vrijeme u kojem su se slastice čuvale za nenajavljene goste, a na susjedska vrata ulazilo bez kucanja. U tom vremenu skrbilo se o dementnim, o onima na umoru, prijateljicama vlastitih majki, a prvi koraci mališana nerijetko bi bili napravljeni u tuđoj avliji. Hrana je u gostima bila ukusnija, život je bio lijep, a odlasci u Pionirsku dolinu ili do mora, preko nezaobilaznog predaha u Jablanici, bili su sve što nam je za sreću potrebno. Niko nam nije govorio kako je jedino važan vlastiti mikrokosmos. Zajedništvo je bila ključna riječ svijeta koji je nestao i o kojem je Miljenko Jergović ispisao hroniku. Kada bi nestalo i sjećanja, a postojala želja da opet sve učinimo onakvim kako je bilo, taj svijet bi se mogao rekonstruisati na osnovi „Mame Leone“. I to je samo jedan od slojeva knjige koja spada među najznačajnije napisane u posljednjoj dekadi prošlog stoljeća.

U drugom sloju prepoznaće se oni od kojih porodica nije uspjela sačuvati nijednu tajnu, a u predškolskom naratoru naći će saputnika za lakše prolaženje kroz reminiscenciju na vlastite traume odrastanja, na sve te kosti goveđe ili kakve druge, koje su se ispriječile između porodica, i sve kosture sakrivene u ormaru. Ljubav s kojom opisuje baku i djeda podsjetiće nas na ono nama važno i možda ćemo, ako imamo razloga za praštanje, lakše oprostiti roditeljima. Činili su najbolje što su znali. Ako ne, uvijek nam ostaje da s naratorom krenemo graditi dvorac za Zaboravku. Da se sakrijemo u svijet od priča, dok nam u ušima i dalje odzvanja eho ljubavnih poruka poslanih putem radio amatera, što je novi sloj knjige koju čine priče o posljedicama nestajanja jednog svijeta, o ljubavima koje je rat podijelio po kontinentima, o ponovnim susretima koji su jednako bolni koliko i spoznaja da odlaskom jedne ljubavi nestaje i dio nas.

„Mama Leone“ Miljenka Jergovića je knjiga koja se na policama kućnih biblioteka čuva pored svetih knjiga, narodnog ljekara, Vujaklije ili Klaića. Poklanjajte je svojoj djeci, unucima, roditeljima, razrednim starješinama, teti na tržnici... I, molim vas, kad sretnete autora, nemojte mu reći da se u kutiji Lasta keksa ne može voziti. Izgubili smo svakako iluzije, neka nam barem onih iz djetinjstva netaknutih.