Sevdalinka alhemija duše

Sevdalinka, naravno, još nije i možda nikad i neće biti zaboravljena. Upravo zbog svoje univerzalne osjećajnosti i načina njenog iznošenja, kako u poetskom, tako i u melodijski suptilnom izrazu. Isuviše je toga životnog u njoj da bi, tek tako, bila istisnuta iz naših osjećanja i bila zaboravljena. Istina, danas je, u moralno-pragmatskoj posrnulosti i životnoj zahuktalosti profitera svih vrsta, ono prefinjeno erotsko sevdalinke, skliznulo u seksualno, seksualno u pornografiju, a pornografija u moćan prizemni profit koji ravna životnom scenom i snagom massmedija diktira ukus najšire publike. Ali, sve je to samo jedna aksiološka (vrijednosna) nepogoda. Poplava na čijoj površini pliva otpad svake vrste. Iskustvo nas uči da će i ta, kao i sve druge poplave prije nje, trajati i konačno proći. Sevdalinka će, dakle, ostati i biti. Baš kao što, s druge strane, uprkos festivalskim šlagerima i megahitovima, još uvijek, jesu i traju Mocart, Betoven, Hačaturijan, Hendl, Čajkovski, Vivaldi, Štraus... Njima, za razliku od prolaznih hitova, narodnim jezikom govoreći, nema izdera. Sevdalinci također. Jer iz nje govori život i njegova dubina, a ne površnost pomodarstva kurentnog trenutka.