Deva koja se stalno durila

To je Roko – i vruće mu je, i umoran je, i ne želi pješačiti… A krdo je baš to jutro odabralo za šetnju do oaze. Ondje će uživati, kupati se, igrati. Svi se tome vesele, svi osim Roka. Njegova nadurenost poznata je devama još otprije, vječno je mrzovoljan, gunđa, čim otvori oči, ljuti se na cijeli svijet… Uvjeren je da uvijek ima razloga biti loše volje. Iako su ga ostale deve gurale, vukle, preklinjanjem iskušavale sreću da se pomakne i krene dalje, nadureni Roko odlučio je ne pomaknuti niti jednu nogu, pa ga je krdo, na njegovo veliko iznenađenje, odlučilo ostaviti.

Na pustinjskom pijesku Roko je ostao sam, srce mu se stezalo i želio je odagnati taj teret s duše. Želio se osjećati bolje, želio je sreću i veselje, riješiti se mrzovolje, no nije znao kako. Sve dok nije upoznao Sašu Skočimiša kojemu je sve bilo bajno. Možda će mu upravo to najskakutavije i najveselije pustinjsko stvorenje uspjeti pokazati kako loš početak pretvoriti u sretan kraj.