Mejtaš

Odlomak:
Biti star i nije neka mudrost, biti neuništiv nosi u sebi draž opstajanja. I mudrost tišina nije nepoznanica, ako ste toliko stari da sve ljudske ideje su tek novorođenčad u odnosu na starost koja to jeste, gledano ljudskim shvatanjima, a koja to i nije nepregledivim svjedočenjima ljudskim sudbinama. Jer tisućama godina unatrag moja braća po obliku i spokoju kojim ništa izmijeniti ne možemo bila su isto tako nijemi svjedoci, neki od njih su bili čak i bogovi u raspamećenim ljudskim pogledima, neki, čiju srodnost doživljavam, su bili običan žrtvenik na koji su ljudska bića polagala svoje žrtve.
S vremena na vrijeme zatutnji zlo u čovjeku, zaurliče svom silinom tako da nikoga i ništa ne ostavlja ravnodušnim; ni zemlju kojom hodi, ni trave, ni drveće, ni novorođenčad, ni kamen, ni nebo, raspameti se u toj mjeri da se uplašim i za nadu. I tišinu bih u riječ da pretvorim, u opomenu za koju ljudska vrsta nema razumijevanja. Govorim o iskustvima onih koji se nedavno nad mojim kamenim nebom oprostiše od vama sličnih, od živih. Mogu vam govoriti o mnogo čemu, vjekovna tišina me obogatila tajnama nedostupnim ljudskom srcu, mogao bih vam razjasniti i tajnu o trajanju koju vi nazivate smrt, mogu vam izgovoriti svaki djelić te tajne, mogao bih, ali ne želim......