Božanstvena komedija i druga djela

 Božanstvena komedija pjesnički je sintetičan i svestrano cjelovit izraz srednjovjekovne kulture u takozvanoj "jeseni srednjeg vijeka". No podjednako, kao odjek dramatičnih povijesnih promjena u komunalnoj Italiji, sadrži klice nekih novih shvaćanja što će se u poptunosti očitovati u doba humanizma i renesanse, iako, primjerice, antičku predaju Dante još uvijek podvrgava općim zakonima kršanske vizije svijeta. Međutim, njegova iskrena i duboka religioznost nije deklarativna ili isključivo dogmatsko-teološka, nego je i rezultat prevladanih moralnih dvojbi, s jakim naglaskom na etičkoj i humanoj problematici.

U skladu s Danteovim filozofsko-teološkim nazorima i prema načelima suvremene poetike djelo je izgrađeno u strogoj trojnoj arhitekturi koja simbolizira Sv. Trojstvo. Sastoji se od triju dijelova: Pakla (Inferno), Čistilišta (Purgatorio) i Raja (Paradiso); svaki dio ima 33 pjevanja približno jednake veličine, samo što Pakao ima još i jedno uvodno pjevanje, pa ih je ukupno 100. To je savršen broj, u skladu s mistikom brojeva kao što su 3 i od njega sastavljeni (9 i 33), a i strofe su tercine, to jest po tri jedanaesterca s lančanim rimama (ABA, BCB, itd.).

Iz predgovora
Frano Čale i Mate Zorić

O autoru:
Dante, najveći talijanski pisac i jedan od najvećih u književnostima svijeta, pjesnički genij koji je u svom djelu izrazio misao i duh srednjega vijeka, rodio se između druge polovice svibnja i prve polovice lipnja 1265. godine u Firenci, koja se zbog središnjeg položaja na Apeninskom poluotoku, političke autonomnosti i velike gospodarske moći ubrajala u najznačajnije talijanske gradove onoga doba, dok su njezine veze s čitavom Europom i dijelovima Azije bile dobro razvijene.
Potjecao je iz skromne, zapravo osiromašene plemićke obitelji koja je u političkim borbama pristajala uz gvelfe, stranku srednjeg i krupnoga građanstva, koja je uz pomoć pape branila slobodu Firence boreći se protiv gibelina, stranke velikih feudalaca što su se oslanjali na autoritet i vojnu silu njemačkih careva kojima je, dijelom stvarno a dijelom samo nominalno, pripadala i Italija. Mladi je Dante učio retoriku, vještinu govorništva i pisanja na latinskom, vjerovatno u tada poznatog književnika s enciklopedijskim znanjem Brunetta Latinija, ali kao pisac zapravo se oblikovao samostalno svladavši pjesničko umijeće čitanjem provansalske lirike, pjesnika na talijanskom jeziku i nadasve Vergilija kojega je smatrao svojim učiteljem. Uz to se zanimao za glazbu, crtanje i ples, za ratne vještine i pravo. 
1302. je osuđen zbog tobožnjih prijevara i prijestupa na novčanu globu, a zatim na konfiskaciju imovine. Budući da se nije htio predati novim vlastodršcima i njihovoj pristranoj pravdi, bio je osuđen na trajni progon i na kaznu prema kojoj je trebao biti živ spaljen padne li u njihove ruke.
Dantea je boljelo što se Crkva suprotstavljala autoritetu Carstva u kojemu je on vidio moć koja je ravnotežom postojećih društvenih čimbenika trebala osigurati mir i pravdu kao preduvjet zemaljske sreće čovječanstva. Ovaj život nije samo kratkotrajna epizoda dostojna prezira i osude mistika, nego ozbiljna djelatnost koja čovjeka u potpunosti angažira i čini dostojnim nagrade na drugom svijetu. Nekadašnji interesi ograničeni na prilike u rodnom gradu proširili su se do sveobuhvatne vizije svijeta i čovjeka.
Umro je u Ravenni, posljednjoj etapi prognaničkog života, između 13. i 14. rujna 1321.